U krugu

Autor: Marina Grobarica Flanjak

Sci-Fi World

Bila sam u svojem hologramu. Izlazila sam iz plavoga mora. Moje virtualno delfinsko odijelo nestalo je s mene. Trebalo mi je utočište nakon dana provedenog u simulatoru leta. Osjećala sam sve veći i veći napor radeći svoj posao probnog pilota na orbitalnoj stanici. Ako nisam bila ovdje, spavala sam. Spavala sam puno, samo sam izbjegavala jaje za spavanje koje svaki zaposlenik stanice ima u svojoj sobi; nego sam, onako, po starinski, na pod sobe stavila mekani prekrivač. Jednostavno, ne želim da mi itko ulazi u glavu, pogotovo kada sam u nesvjesnom stanju, kao što je to san. Možda vam zvučim paranoično, ali vjerujte mi, i vi biste bili da znate ono što ja znam o sebi. Ili ne znam.

U zadnje vrijeme, sanjam zadivljujuće snove, prekrasne krajolike koji nisu zemaljski, neobične oblike života, od kojih neki, ponekad, pokušavaju stupiti u kontakt samnom. Ne razumijem ih, ali osjećam njihovu dobrodošlicu, kao da sam ja njima došla u snove, a ne oni meni. I tako se samo smješkamo jedni drugima, sve dok se ne probudim. A, i onda ne nestaje taj prekrasan miris: miris miliona zvijezda.

Odlučila sam sjesti na obalu i čekati. Čekam iza svakog delfinskog preobražavanja…ne znam što čekam, ali cijelo moje biće želi čekati, kao da čuje nečujni zov, iako moj um zna da ovdje nitko nepozvan ne može ući. A kako nikog nisam ni pozvala, nije logično da čekam. Stoga, ipak čekam.

– Talon- šapne glas moje ime, u mojem čekanju. Ne razaznajem iz kojeg pravca dolazi glas, pa samo podižem glavu i zurim u oba mjeseca. More i mjesečina su prekrasni, i ispunjavaju me strahopoštovanjem, iako sam ih sama stvorila. Ostajem tiha i u umu i na jeziku. Čekam.

– Talon – šapne opet glas, a ja sad znam iz kojeg smijera dolazi. Dolazi iz mojih snova. –Ludiš- pomislila sam, u onoj sekundi, kada sam dozvolila logici da preuzme prevlast nadamnom. –Snovi se ne miješaju s javom, pogotovo ne u hologramu.

– Talon, želiš li da odem?- pitao je glas – Čujem da si uznemirena, to je zadnje što želim. Pomisli riječ i ja se više nikada ovdje neću pojaviti. Obećajem.

– POMISLI RIJEČ- tutnjalo je u mojoj glavi…- Pomisli riječ- zar ne znaš da mi to nanosi bol, obećao si.

– Jesam, obećao sam da ću otići ako pomisliš, ali ti još uvijek nisi pomislila da mi kažeš da odem. I zbog toga, samo zbog toga sam još uvijek tu.

– Ne, nemoj ići, umorna sam od praznog bola. Gdje si?

– Bit ću kraj vatre. – odgovorio je glas.

Sakupila sam grane za vatru, iskopala rupu u pijesku, posložila grančice i zapalila ju pogledom. Dok sam ju palila, kroz sjećanja  su mi prolazili otac, pa majka, pa baka i na kraju djed; miješali su se s mojim snovima, smješkali se; prošlost tako bolna se miješala s budućnošću toliko čeznutljivom.

-Pomisli riječ – opet je bubnjalo u mojoj glavi. Glavi koja je jedina nakon dugih stoljeća imala sposobnost telepatije i psihokineze. To je moja tajna. Tajna koju moram skrivati kao zmija noge, jer davno je prošlo vrijeme kada je takva vrsta blagoslova na Zemlji smjela biti obznanjena, a kamoli čašćena.

-Pomisli riječ – govorio je djed, prepoznajući u mojim očima strah.

-I da se nisi usudila bojati se, ovladat ćeš tim blagoslovima. A ako se itko mora bojati, neka se boji onaj koji ti stoji nasuprot. Nasmiješio se blago i rekao:- Ali tajnu moraš čuvati za sebe u ovim mračnim vremenima.

-Zašto djede? –upitala sam, ne pomišljajući da bez njegovog pristanka sama uzmem odgovor.

-Ljude su žive palili i razapinjali i zbog manjih blagoslova, dijete. Shvatit ćeš i sama u kojem vremenu živiš, čut ćeš pjesmu i znat ćeš.

– „I zbog toga si postala pilot i pobjegla s Zemlje?“ – podigla sam pogled s vatre i ugledala ga, kao što je rekao.

Izgledao je kao nešto, nešto što bi netko sa smislom za uvrnuti humor nacrtao. Noge visoke i snažne, kao nojeve; trup nalik egzoskeletu žohara; iz trupa, bez vidljivog vrata, nastavljala se dlakava glava nečeg nalik na psa. Ruke, dugačke i tanke, s tankim, tankim dugačkim prstima. Jedino su oči pomalo bile ljudske i zaklela bi se da sam u njima vidjela smješak.

– „Ne – odgovorila sam pomalo zajedljivo ga gledajući u oči – dobro znaš da se jedino kroz svemirski program u današnje vrijeme na Zemlji može osigurati pristojna egzistencija i ne, nisam pobjegla.“ – Lagala sam.

– „Uostalom, nije fer, ti moje ime znaš, a ja tvoje ne znam.“

– „Oh, oprosti mi Talon – spustio je pogled u vatru – moje ime je…“ – i tada sam začula prekrasan pijev ptica koji me natjerao u glasan smijeh.

– „Imaš stvarno prekrasno i jedinstveno ime, Ptico.“ – odgovorila sam još uvijek nasmijana.

– „Da, možeš me i tako zvati, neću se ljutiti.“

Sada je bio red na meni da se zacrvenim od nelagode.

– „Bila sam nepristojna, ne smijem se tebi, oprosti.“

-„Sve je u redu Talon, znam da ti namjere nisu loše, a i zabavljaš me!“

– „Tko si ti? – upitala sam, čučeći, i igrajući se s grančicom po pijesku – „Viđala sam te u svojoj glavi, u snovima za koje se bojim da me ne otkriju Cenralnoj Crkvenoj Vlasti. I, čitaš li mi sad misli?“

-„Ne, ne čitam, zadržavam se na površini tek toliko koliko mi dopuštaš.“ – čula sam glas iznutra, a ne cvrkut izvana – A, što se tiče tvojeg prvog pitanja odgovorit ću ti jedino kako znam.“

Idućeg trenutka bila sam gurnuta ispod vode, bez zraka, u panici sam mlatarala rukama i nogama, a onda se sve razbistrilo. Udahnula sam očajnički, očekujući vodu u svojim plućima, ali to više nije bila voda. Najmirišljaviji zrak se punio mojim plućima, a ispred mene se pojavilo najljepše mjesto, prekrasno u svojim bojama i oblicima. Osjećala sam se kao da sam stigla kući. Razrogačenih očiju od divljenja, još uvijek upijajući svaku senzaciju, rekla sam Ptici:

– „Još uvijek mi nisi odgovorio na moje pitanje. Tko si ti?“

-Talon, – zacvrkutao je – osjetio sam tvoj osjećaj povratka kući. Ti si ovaj dom. Tu si začeta. Tu smo vas mi začeli. A prije toga smo začeti mi. Da li me razumiješ?

Stajala sam tako, ruku opuštenih uz tijelo, dok su mi njegove riječi odzvanjale u glavi, boreći se protiv svojeg razuma, svojih osjećaja i onoga pto su nas naučili o svijetu poslije Prvog Vatikanskog rata. I tek tada sam se odlučila predati sudbini u ruke jer se još uvijek nisam osjećala sigurno, znajući da ima netko tko zna moju tajnu. Ali bila sam tako umorna. Otvorila sam mu svoj um, u potpunosti, moja sjećanja su navrla i spojila se iznad nas. Sjećanja na smrt, na smrti; sjećanja na sivu planetu poharanu atomskim bombama, skoro pa mrtvu. Sjećanja na progone „onih koji ne vjeruju“ i sjećanja na pokušaje moga djeda da me zaštititi tako što me predao CCV-u , šapćući mi:

– Iako će te obilježiti , iako ćeš nositi Njihov znak, zapamti dijete: ti nisi od Njih, jer Oni nisu od Tebe. Nikada nećeš biti kao Oni, stoga se ne boj.

Ta sjećanja su natjerale suze da teku mojim obrazima, od malih kapi stvorila sam rijeku. Rijeku otpuštajućeg bola i zahvalnosti jer tada nisam razumjela, a sada razumijem.

-Zbog razuma si izabrala život u orbiti, da pobjegneš od bijede i kontrole. Sad razumijem koliko je ovo što sam ti rekao u suprotnosti s tvojim realitetom i koliko ti boli nanosi. Oprosti.

-Ptico, što želiš od mene? Zašto si mi sve ovo pokazao? – upitala sam malo uznemireno i jako umorno.

-Želim tvoju krv. – odgovorio je mirno, dok se meni počela okretati utroba od tih riječi.

-Znala sam, jednostavno sam znala – razmišljala sam ne brinući više što mi CCV čita misli –  znala sam da mu ne smijem vjerovati, agent prokleti!

Nešto kao smješak se razvuklo Ptičjem licem, više u očima i u mojem umu. Smiješak zabavljanja. Ugodan osjećaj.

-Talon, tako si zabavna. Još mi uvijek ne vjeruješ. Zar ne vidiš boje?

Vidjela sam boje, u sebi, u svojem umu, lijepe i dobrodušne boje.

-Talon – nastavio je – ja nisam sa tvoje planete iako smo braća. I znaš da mi možeš vjerovati, osjećaš to. Da sam agent bih li se ovoliko s tobom zadržavao uživajući u našim razgovorima. Već odavno bi te predao.

-Dobro, a od mene tražiš krv? Zašto?

-Da, tvoj uzorak. Već sam dobio dopuštenjeod njih 11 prije tebe. Toliko vas je.

Uzorak, krv, 11 vas je…- obrađivala sam informacije, od straha prešla u stanje uzbuđenosti i sreće. Jedanaest nas je, plus ja. Osjećaj da nisam sama bio je oslobađajući, a Ptičje boje su bile prekrasne.

-Tko smo to mi? – upitala sam s dječjom znatiželjom u uzbuđenom isčekivanju.

-Vi ste svemirsko sjeme. Posebno, probuđeno i prekrasno svemirsko sjeme. Proklijali ste nakon stoljeća čekanja, u tako užasnom vremenu. I žao mi je zbog toga. Svima nam je žao.I zbog toga smo vas mi, vaša braća i vaši oci, odlučili zamoliti za oproštaj i uzeti od vas uzorak krvi kako bi se sačuvalo i nanovo zasadilo.

Odjedanput mi se upalila lampica.

–A gdje su ostali? Jesu li na Zemlji? –

U meni se budila čežnja za nekim tko će me razumijeti i bila sam već spremna da se uputim prema Zemlji, no odgovor me zatekao.

-Ne, svi su se odlučili preseliti se na moju planetu. Fizički. – naglasio je.

-Ali to je nemoguće, ne bismo preživjeli putovanje. Fizički. – ponovila sam zajedljivo, ali me zanimao odgovor.

-Nda, ako se ne izvuče sva tekućina iz tijela. Ali u hibernaciji i s potpuno dehidriranim tijelom je to savršeno moguće. Samo ti moramo izvući iz tijela svu krv. Kada stigneš na odredište, vratiti ćemo ju i ti ćeš, baš kao i ostali, doslovno, ponovno fizički oživjeti. Razumijem da ti je ovo teško za prihvatiti. 3D realiteti, a pogotovo tvoj, znaju biti surovi prema duhu.

-A znak? Trebao bi znati za njega, Isto tako trebao bi znati da ga je nemoguće maknuti, a da ne umrem. I gdje i kada bi ti to izveo čak i da je moguće. Nasmijao se, po mojim mislima se razlila roza morska pjena.

-Ne vjeruješ mi. Nema veze, na tebi je odluka. A inplatant ću riješiti tako da ću ti prvo izvaditi svu krv, a tek onda njega. I neće ispustiti otrov jer jednostavno neće detektirati ništa. I tako, on nestaje iz sistema i nitko mu ne može više ući u trag. A ti ćeš, Talon, ionako već biti na putovanju. Samnom.

Čula sam ga, slušala sam ga i moj otpor se slomio.

-Kada Ptico?

-Sutra. – i procvrkutao je moje ime.

Našli smo se sutradan u Odjelu za Organsku nanobiotehnologiju. Ušla sam u komoru u kojoj je rekao da ćemo se naći. Nervozno sam se ogledavala po njoj. Ptica je već bio tamo. Vrata iza mene su se zatvorila. Srce mi je počelo ubrzano lupati.

–  Sjedni, ne boj se! –  procvrkutao je.

–  Poslušno sam sjela, kao malo dijete, ali su me mučili sinoćnji snovi. Uzbunjujući, tjerali su me na bijeg i nisam ih se mogla otresti niti nakon buđenja.

-Sanjala sam.-rekla sam.

-Znam da si sanjala. Sanjala si snove koji te tjeraju na bijeg, ali vjeruj mi. Da li sam čime zaslužio tvoje nepovjerenje?

Imao je pravo. Zatomila sam taj osjećaj istog trena dok sam se prisjećala…tako sam umorna od ovog svijeta a njegove boje su tako tople.

-U redu, imaš pravo, oprosti mi – rekla sam – nema razloga da ti ne vjerujem, I, prije nego počneš, voljela bi ti nešto reći Ptico.

-Što? – okrenuo se prema meni, a njegov um sam ispunila divnim nijansama tirkiza.

-Zašto si me napustio?

Sklopila sam oči i umrla.

Grabio je velikim, nezgrapnim ptičjim koracima hodnikom koje vode u Vrhovne Papinske odaje. Dva redovnika iza njega, gurala su sarkofag. Uz tresku je otvorio vrata. Glavni Poglavar Crkve i ujedno predsjednik CCV-a se skamenio.

-Vaše Veličanstvo, nismo Vas očekivali tako brzo! – rekao je pazeći da mu glas ne drhti, ali strah u glavi nije mogao sakriti.

-Da li si ti to upravo svome Gospodaru rekao da je nesposoban? Netočan?

-Van! – zabubnjalo je Poglavaru u glavi – Istog trenutka van, ti crve mali zamjenjivi. I Poglavar se povukao pateći od grozne, razdiruće migrene.

Ostao je sam sa sarkofagom. Prišao mu je i otvorio poklopac. Talonino tijelo izgledalo je spokojno. Blijedo, bilo je posuto zlatnim prahom, a na glavi je imala zlatnu krunu od zlatnog trnja. Čovjek bi pomislio da će izgledati smežurana i ružna nakon dehidracije tijela, ali nije bilo tako. Redovnici su ju balzamirali, izvadili organe i napunili ju tekućinom već na putu prema Zemlji, gdje je čekalo usred Vatikanskih podzemnih tunela još 11 srebrnih safkofaga.

Pomilovao ju je po kosi i na trenutak osjetio onaj nepoznati, neugodni osjećaj straha koji ga je obuzao kada mu je trenutak prije smrti rekla one riječi. Riječi je čuo jako, jako davno od muškarca pribijena na križ.

-I Njega sam se riješio Talon! – rekao je samozadovoljno i nadmeno sam sebi, nazdravljajući si vinom.

Samozadovoljstvo se iznenada pretvorilo u bijes. Um mu se ispunio protiv njegove volje, zlatnom, nepodnošljivom svjetlošću i samo je začuo ženski glas:

– Do sljedećeg puta, Lučonošo!

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s